05Juli2020

NoviTravnik.info

Vi ste ovdje: Naslovnica NT Vijesti Djakovići: Žene neće u selo bez struje

Djakovići: Žene neće u selo bez struje

Cesta koja vodi u selo Djakovići, udaljeno pet kilometara od Novog Travnika, prekrivena je čistim snijegom bez ikakvih tragova automobila. Novi električni stubovi, postavljeni prije nekoliko mjeseci, jedini su znak da tu žive povratnici - njih sedam i to muškaraca, jer žene se nisu željele vratiti u selo,  čiji je samo jedan dio tek nakon 20 godina ponovo dobio struju.

Ostaci kuća porušenih još u ratu, uz snijeg koji neprekidno pada, daju sablasan izgled ovom pustom selu koje se prostire na velikom brdu. Kucamo na vrata kuća koje su obnovljene, ali odgovora nema. Ipak, u snijegu se pojavljuju svježi otisci para čizama, a prateći ih do vrha brda dolazimo do kuće ispred koje se suši koža uz nekoliko pasa, uznemirenih zbog dolaska rijetkih posjetilaca.

“Uđite, ja sam mislio da je ovaj moj Marko, jer nema ovdje nikoga”, govori nam domaćin koji je otvorio vrata čuvši lavež pasa.

Dok nas gostoljubivo prima u svoj obnovljeni dom, Ivan Ćorić objašnjava kako ima sreću da živi u dijelu sela koje je prije nepunih četiri mjeseca prvi put nakon rata dobilo struju. Pokazuje na produžne kablove u dnevnom boravku na kojima su načičkani razni punjači za mobitele nekoliko stanovnika koji još žive bez struje.

“Dođu ovdje pa pune mobitele. Ja sam prije nosio baterije u grad da ih napunim ili mi ih sestra koja živi u Novom Travniku donese. Kod nje sam išao i da perem veš. Još imam svijeća, koliko sam ih samo nakupovao”, govori ovaj 40-godišnjak mijenjajući kanale na televiziji koju donedavno nije mogao gledati.

“Sada se nas, koliko nas ima ovdje, skuplja kod mene navečer na sijelo, gledamo televiziju. Dođu neki ljudi i iz okolinih sela. Žena nemamo, a i oni koji su oženjeni, supruge im pobjegle u grad. Neće tamo gdje nema struje”, priča Ćorić, koji se, u šali dodaje, “zasada” nikada nije ženio.

Akumulator pored kreveta

Ložeći drva u peći na kojoj podgrijava ručak, objašnjava da se snalazi i da je naučio sve da radi, kao i ostali muškarci u selu. Sa stola uzima jedan od nekoliko starih mobitela, koje je nabavio kako bi u svakom imao napunjenu bateriju, te zove neke od njih koji još nisu dobili struju da navrate.

“Rođen sam u selu, bilo nas je sedmoro djece, ali sve se to razišlo, Kanada, Njemačka, Francuska... Nigdje nikoga. Nekada je bilo 55 domaćinstava, a polovina kuća je sada obnovljena. Ali, eto, ja sam našao neki mir ovdje. Imam 50 ovaca”, kaže, a ulazeći u kuću, njegove komšije Ivo Bošnjak i Jozo Ćelam smijući se govore kako su mislili da se šali s njima kada je rekao da ima goste.

“Ma tako on nas često sprda, jer ima struju, a mi nemamo. Može mu se”, šali se Bošnjak, prvi povratnik u Djakoviće, koji već 20 godina živi bez električne energije.

“Divim se sebi. I sam se ponekad upitam kako živim 20 godina bez struje. A svi samo govore biće sutra, pa biće prekosutra i tako godinama. Najgore je pred izbore, onda su svi pametni. Sada kada bi mi rekli ‘evo je, istog trena dolazi’, ja ne bih vjerovao”, kaže ovaj povratnik koji uz krevet drži mali akumulator, da bi mogao nekada upaliti sijalicu.

Kao i njegov komšija, i on je neoženjen i živi sam: “Zato sve znam kuhati, ali pravo da kažem više suho jedem. Zimi je bolje što se tiče toga, skuhaš nešto i ne pokvari se, staviš vani, a ljeti napraviš čorbu, sutra je moraš baciti jer nemaš frižidera da radi.”

Prisjećaju se kako je struja prvi put u selo uvedena 70-tih godina prošlog stoljeća. Kažu da su prije rata imali autobuse, prodavnicu, telefone, a svaka kuća po najmanje petoro djece, kravu, ovce...

“Život je bio fin, grad je blizu, šuma i vode su nam dobre, razvijeno stočarstvo, radilo se. Sada nema ničega.”

‘Koja žena bi nas htjela’

Bez struje više od pet godina živi i Jozo Ćelam. Supruga mu, kaže, stanuje u Novom Travniku, a djeca su odrasla i otišla svojim putem. Ističe da je prije tri godine kupio dva televizora i mašinu za veš.

“Jedan televizor sam stavio u dnevni boravak i čekam struju da ga upalim”, govori te dodaje da im je najveća zabava radio, ali da su i nabavili male agregate koje upale kada im trebaju mašine za miješanje ili svjetlo ukoliko rade nešto važno

“Ja na radiju slušam muziku, a ponekad i vijesti, pa čujem koliko je u Bosni štrajkova. To ne može niko popraviti”, dobacuje Bošnjak.

Dok se sva trojica šale kako ih žene ne žele, prepričavaju kako su radnici koji su postavljali kablove za struju obećali da će doći na svadbu kada se neko od njih bude ženio.

“Ja sada sve znam raditi, žena bi uživala u kući”, smije se Ćorić.

“Samo ne znam ko bi nas htio bez te struje. Ko će doći ovdje, neće moja žena da bude tu, a kamoli neka da se uda. Eto, dođe žena povremeno kada treba nešto odnijeti. Najčešće pare”, odgovara mu u šali komšija.

Ipak, ozbiljno dodaju da djeca ne bi mogla živjeti u selu, jer je, osim nedostatka struje, najbliža škola udaljena šest kilometara.

“A boji se i narod koji je malo stariji bolesti, svako bježi dole. Jedan čovjek je umro ovdje na našoj strani sela zbog struje. Toliko je bio iznerviran i pogođen to što su nam obećavali, a onda vidio samo jedan dio dobio struju. Skočio mu šećer, otišao u bolnicu i umro”, govore Bošnjak i Ćelam.

Sve imamo osim struje

Kažu da za hitne slučajeve imaju “Ivin stari džip”, a kada je selo zavejano snijegom prijevozno sredstvo su im konji.

Starim džipom kroz snijeg, dok za njim trče brojni psi iz sela, odlazimo i kod Stipe Ćorića, koji povremeno dolazi u selo da se odmori. Usput srećemo i njihovog komšiju i prvog rođaka Marka Ćorića, koji se vratio prije nekoliko mjeseci, čim je dobio struju.

U ruci nosi kesu sa produžnim kablovima te govori kako će i on navratiti kod rođaka.

“Sadim ovdje krompir svake godine, ali sad sam se vratio jer je kuća obnovljena i došla je struja. I ja sam neoženjen”, kaže nam.

Stipe Ćorić, koji je radio u Njemačkoj dugo godina, gledajući televiziju, objašnjava kako u selo dolazi često da se odmori na nekoliko dana.

“Ali žena ne želi da dođe. Ma kakvi ona, možda je bila tri puta u nekoliko godina. A ovo ovdje je divota. Svako večer se okupimo oko televizora i družimo.”

Dok u šali pitaju Ćelama kad će struja, on im odgovara da su obećali na proljeće te odlazi svojoj kući, gdje će, kaže, još jednu noć provesti uz svijeće.

“Ali sramota bi bilo kukati i plakati. Lijepo živimo i ništa nam ne nedostaje. Samo struja.”

Izvor: Al Jazeera
Foto: Al Jazeera