22Oktobar2018

NoviTravnik.info

Vi ste ovdje: Naslovnica SBK Vijesti Istinita priča pokojnog Joze i živog Elvedina iz Ahmića

Istinita priča pokojnog Joze i živog Elvedina iz Ahmića

Da bi priča bila istinitom ona mora sadržavati činjenične elemente, vrijeme, prostor i ljudske faktore. Ukoliko se želi primjer priče istaći u pozitivnom smislu na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini onda ona mora biti raritet i prioritet kako bi našla put do čitatelja s dobrim primjerom i još snažnijom porukom  i poukom koja čitatelja ostavlja bez daha.

Ova priča je istinito kazivanje u bosanskom loncu današnjih informacija kada su najčitanije senzacije i politička previranja. Ova priča ima snažan efekt, još snažniji eho za današnje vrijeme, posebno kod onih kojima je stalo do dobrih međuljudskih odnosa, a k tome još ako ti odnosi dolaze iz različitih etničkih avlija. Svaki dio Bosne ima svoje bolne dane i datume. April mjesec je za Srednju Bosnu i Lašvansku dolinu toliko bolan koliko i juli za Istočnu Bosnu. Naime, približavajući se sredini aprila i idući ususret 16. aprilu kada se prisjećamo stravičnog pokolja civila 116 Bošnjaka u selu Ahmići u općini Vitez evociramo uspomene na taj dan s ciljem da se nikada ne zaboravi i više nikada ne ponovi ne samo Bošnjacima nego bilo kome.

Kada se spomenu Ahmići prva slika je oborena munara po sred džamije koja svjedoči zulumu nad Bošnjacima, a potom ubijeni civili po cijelom selu u ranim jutarnjim satima tog 16. aprila, sunčanog petka 1993. godine. Jedan detalj koji ulijeva nadu u budućnost i koji na trenutak slušatelja ili čitatelja ne ostavlja ravnodušnim učinit će sve razlike među nama ljudima ništavnim. Malo je znano ili skoro pa nikako da je u tom danu kada je život Bošnjaka u Ahmićima bio lutrija upravo jednog Bošnjaka spasio jedan Hrvat. Međutim, taj dan je ubijeno 116 civila koji zaslužuju pijetet i nije tendencija zasjenjivanje te činjenice nego unošenje tračka nade i svjetla za budućnost svih onih koji danas zajedno žive i koji svoju domovinu vide kroz prizmu zajedničke Bosne i Hercegovine ma kako ona bila uređena.

Kada su jedinice “Yokeri” bjesomučno upali u Ahmiće tog kobnog petka ništa što je bilo bošnjačko nije ostalo uspravno, od džamije, kuća, životinja, sve do golih nevinih života. Ali jedan život je spašen. Pripadnici te jedinice upali su u jednu od mnogih bošnjačkih kuća i zapovijedili da s balkona skoči malodobni Mirza Pjanić.

Kako je skočio, a bilo je povisoko, oni su za njim zapucali s ciljem da ga ubiju. No on je ipak ostao živ skotrljavši se u obližnju živicu, a potom u jarak kraj ceste koja povezuje Vitez i Busovaču. Egzekutori su mislili da je Mirza ubijen. Ubrzo je naišlo vozilo Crvenog križa koji su prestravljenog Mirzu pokupili kraj ceste i ostavili ga niže sto metara ispred Jozine kuće u smjeru Busovače. Jozo Alilović bio je u kući i našao je Mirzu. Znao je da je Bošnjak iz Ahmića. Prihvatio ga je u kuću, nahranio, utoplio. Nikome tada nije govorio o tom događaju da je spasio bošnjačko dijete. Sigurno bi i Jozu koštao taj ljudski čin. Kako bi ga i dalje zaštitio dao mu je svoj šešir i vodao sa sobom, a predstavljao ga je svojim unukom. Čak i kad je Jozo odlazio na linije vodio bi Mirzu sa sobom. Mirza je našao topli dom u Jozinoj zaštiti. Kada se koliko toliko situacija smirila Jozo Alilović je Mirzu Pjanića vratio u Ahmiće. Mirza je dalje nastavio živjeti zahvaljujući Jozinoj ljudskosti. Svaki je živio svojim životom pod otvorenim bosanskim nebom na bosanskoj zemlji. Jozin čin, iako je bio na suprotnoj strani, u sebi sadrži ljudskost koje je tada bilo vrlo malo ili nikako, ali ipak ostavlja neizbrisiv trag da nikome u Bosni i Hercegovini nije tijesno. To je patriotski čin, patriotizam ljudstva u vrijeme kad je život bio kocka.

Pred kraj 2014. godine umro je Jozo Alilović. Pokopan je na rimokatoličkom mjesnom groblju u Ahmićima s obilježjima ljudstva i uz sve ljudske počasti. Njegovom posljednjem ispraćaju uz porodicu i prijatelje prisustvovali su i nekolicina Bošnjaka iz Ahmića predvođeni mutevelijom ovog džemata i predsjednikom Udruženja “16. april” Elvedinom Kermom.

Mutevelija Elvedin Kermo nije dvojio odati dužnu počast pokojnom Jozi za njegov čin na taj način zahvalivši mu na hrabrosti i svojim dolaskom na sahranu dao je pečat na priznanje ljudstva i ljudskog čina pokojnog Joze Alilovića. Svi koji su bili na sahrani znali su zašto je Kermo s delegacijom došao na Jozin posljednji ispraćaj što je zaista rijetkost pa i u današnjem vremenu u Lašvanskoj dolini. Elvedin je postupio ljudski. Ljudski na ljudskost, reklo bi se u narodu. To je Bosna, to su Bosanci, komšije. To govori više nego išta danas. To odzvanja i odjekuje za onog ko želi prihvatiti činjenice i istinu, za one koji u svojim glavama imaju barijere da ih otklone, za one koji se nisu pomirili ni dan danas zašto im je komšija druge vjere da se upoznaju, za one koji znaju za nacionalizam, a svoju nacionalnost ne poznaju da ipak otvore oči i uši, a ponajprije srce i dušu… za nas sve žive primjer i urnek života u korelaciji s drugim. Teško je sakriti i odvojiti emocije. Posebno je teško onima kojima su ubijeni njihovi najmiliji. Mnogi će ovih dana pisati i govoriti o Ahmićima, sjećati se, ali ova priča je jedinstvena koja je protkana budućnošću jer života u Bosni ima. Ona nam to kazuje. Ni ova priča kao ni druge neće vratiti ubijene živote, neće saprati ljagu, ali ostaje nada da Bosna ima perspektivu, da je život u Bosni moguć jednih pored drugih. Daj nam Bože više Joza i više Elvedina i njihovih ljudskih vrlina. U Ahmićima se i danas živi i nakon 22 godine od stravičnog zločina.

Tekst: Admir Muhić
Foto: Znamo.ba